Mnogo puta sam strancima objašnjavala šta je slava, ali nekako mislim da im to ne ulazi u glavu. Veoma uvežbano deklamujem da svaka porodica ima svog sveca zaštitnika čiji dan slavi, te da se na taj dan čita molitva, pali sveća, pravi žito, poseban hleb i služi vino, te da se mimo tih osnovnih elemenata servira pravi festival hrane, što je veoma uobičajeno za ove prostore. I nakon svega toga, oni mi sa razumevanjem uzvrate – imendan? Ama ne! Ukoliko mi je sagovornik neko ko ima malo više soli u glavi, onda pređemo na sledeći nivo: da je slava karakteristična za Srbe pravoslavce i da ostali pravoslavni narodi to nemaju, da je zaštićena od strane Unesco kao deo naše nematerijalne kulturne baštine i da se dobija rođenjem, tj. nasleđuje od oca i da udajom devojka menja slavu i slavi muževljevu. Oni koji i to shvate, kao u video igricama prelaze na sledeći nivo i objasnim im da ukoliko neko želi da uzme pravoslavnu veru, može da odabere slavu koju slavi ili da neka porodica može da promeni slavu iz nekog razloga (mada retko), u dogovoru sa sveštenikom i nakon par postupaka. Nakon toga, mojim strancima ništa više ne bude jasno, menjaju temu (verovatno u sebi mislivši – šta mi bi da je pitam?) ili zamišljeno zure u tačku.
Šalu na stranu, veoma sam ponosna na slavu i sve te običaje oko bitnog porodičnog datuma. Moja je Sveti Luka rođenjem, pa sam imala Svetog Nikolu, slavu Prvog muža, pa sam se opet vratila korenima i svojoj devojačkoj/razvedenoj slavi. Opet šalu na stranu, u mojoj se porodici tradicija poštovala, počeli smo da slavimo slavu kada je deda umro, još sredinom osamdesetih, a do tada mi je najomiljenija bila Sveti Jovan, slava bake i dede. Volim svo uzbuđenje oko slave, pripreme hrane, nadmetanja domaćica do preterivanja, dilema da li mrsno ili posno, da li torta ili sitni kolači (često oboje), hoćemo li samo rusku ili mnoštvo drugih salata, da li odvajati decu od odraslih, da li slaviti u dan ili više. Ta preterivanja se često otmu kontroli, pa se slave pretvaraju u trodnevna slavlja (setimo se gazda-Ivka), kada se more hrane iznese na sto, ugosti više desetina gostiju (koji se viđaju jednom godišnje, baš na slavu) i brdo novca potroši. Ovo potonje, a i sve veća nemoć starijih domaćica, dovela je do toga da se slave često u poslednje vreme obeležavaju u krugu porodice, sa neizbežna četiri elementa koja čine ovaj dan: sveća, žito, slavski hleb i crno vino.
Kako si fino opisala sta je svrha slave, za razliku od ovih pomodarskih slavlja koje i mi u dijaspori znamo. Razumem ja sve, ali da neko za Svetog Nikolu pece prase, jer ne voli ribu pokazuje karakter onoga ko slavi. Zito (za mene bez slaga) je uz kesten pire moj omiljeni desert. Ova tvoja posuda sa zitom izgleda bas primamljivo.
Ma i ovde se slava jedno vreme (negde devedesetih, kada se omasovilo slavlje) bila pretvorila u cirkus, čak su iznajmljivali restorane za slavu. Stičem utisak da je sve sada umerenije i da postepeno poprima oblik kakav bi trebalo da ima.
Posuda je mamina, kao i cela postavka: čim je sveštenik otišao, ja sam škljocnula par puta, tako da je sve autentično 🙂