Čvor označava mnoge pojmove: to može biti zamršenost neke niti, može biti figurativni opis za problem ili teškoću ili pak mesto ukrštanja saobraćajnica. U biologiji je čvor mesto odakle se drvo granalo, mesto odakle na stabljici izbijaju jedan ili više listova, na telu mesto grananja živaca ili skup limfnog tkiva. U pomorstvu je čvor mera za brzinu broda, a u meteorologiji jedinica mere za brzinu vetra. Nekadašnji izviđači (da li to još uvek postoji?!) su morali da znaju da formiraju više vrsta čvorova od kanapa, brodska užad se na sličan ili isti način vezuju. Kravate se takođe vezuju u čvorove, meni su naročito lepi oni krupni, uredno namešteni na sredini kragne, a ja lično volim ešarpe da vezujem u razbarušene čvorove, kao stilski detalj. Dok sam rešavala svoje stambeno pitanje, prebrojavala sam mokre čvorove po beogradskim stanovima, a i stomak može da se veže u čvor, naročito pred neki bitan sastanak.
Jedan od najpoznatijih čvorova je Gordijev – metafora za posebno nerešiv problem. Prema legendi, Mida – onaj dasa što je ne razmišljajući poželeo da sve što dotakne pretvori u zlato, je posvetio svoju volovsku zapregu jednom od bogova, te je vezao u veoma komplikovan čvor, a proročište je predvidelo da će onaj ko razveže taj čvor postati kralj Azije. Aleksandar Makedonski je prihvatio izazov, pokušao da reši problem na uobičajeni način, pa kada mu to nije uspelo – izvadio je mač, zamahnuo i jednim potezom razvezao čvor. I sama tako rešavam probleme – isprva oprezno i uobičajenim metodama, a potom i radikalno, zamahom mačem, pa onda uverim sebe i one koji su uključeni u situaciju, u ono što sintagma Gordijev čvor predstavlja: komplikovanu, naizgled bezizlaznu situaciju, koja ima jako jednostavno rešenje, hanzaplast tipa. Svoje kraljevstvo, ono iz legende, nisam dobila, već i to sama moram da stvaram.
Na stranu svi pomenuti čvorovi, meni su trenutno omiljeni ovi od testa. Recept sam pronašla u nekom američkom kulinarskom časopisu koji mi je doneo dragi prijatelj – odlično su rešenje za sve vrste posluženja, kada hoćemo nešto posebnije, mimo najobičnije isečenog hleba. U korpici izgledaju veoma elegantno, a posebno su pogodni za one koji vole okrajak hleba (i pretenduju na to da ih svekrva voli 😉), jer je praktično ceo čvorić sačinjen od meke korice, dok je unutrašnjost ukusna i posebno mekana.
Pravila sam ih za neku finu večeru, Luka ih se dočepao i sutradan – kada su bili neznatno suvlji, ali i dalje više nego jestivi i ukusni. Jedno je sigurno – ovo će se često ponavljati u mojoj kuhinji, tako da će svi budući gosti samo doživljavati varijaciju na temu istog testa – klot ili sa dodatim začinima, premazani ili posuti – testo i princip će sigurno ostati isti.
Hlebni čvorići
(recept za štampu)
oko 550g brašna
7g suvog kvasca
1 kašika šećera
1,5 kašičica soli
200ml mlakog mleka
30ml ulja
(print this recipe)
A da li takvo testo za hleb, sa jajetom i mlekom, ostane duze sveze od obicnog? Hvala.
Generalno govoreći, ne bi trebalo. Naime, dešavalo mi se da se takva "obogaćena" testa brže osuše od skroz jednostavnih, kvasnih testa. Ovo je bilo i sutradan fino i meko, ali već prekosutra suviše tvrdo. Doduše, ostalo mi je u korpici, na kuhinji, možda bi se duže održalo da sam uvila u neku foliju.
Baš su slatki i idealni za uskršnje jutro.
Sigurno bi ostali bar mekani, ako ne najsvežiji, da si ih pokrila folijom ili stavila u kutiju s poklopcem. No, dobro, najukusnije je kad je vruće i malo posle toga 🙂 Kako vreme prolazi pecivo gubi na svežini, hrskavosti, pa i ukusu, ali daleko od toga da nije jestivo :))