(please scroll down for recipe in English)
Ne mogu reći da mi je deda omiljeni lik iz detinjstva – prilično namrgođen po prirodi, često je gunđao, što u bradu, što naglas, vazda mu je nešto smetalo, stalno je pokušavao da nađe dlaku u jajetu. Potpuna suprotnost baki, uvek blagoj i nasmejanoj u mom prisustvu. Odbijao je da me čuva, nije hteo obaveze i to je otvoreno iznosio. Kada ipak mora da premosti neko bakino odsustvo, natušti se, a ja gledam da se u mišju rupu zavučem i ne mrdam odande, zaigram se svojim igračkama i igrama, samo da ne smetam i slučajno ga razjarim. Kada sam poodrasla, shvatila sam da je ta njegova namrgođenost prolaznog karaktera, te da nikada nije bila usmerena ka meni. Pride, zbog karaktera i vaspitanja, od mene je uživao neizmerno poštovanje i pažnju, uvek sam ja bila ta koja ga je zvala za rođendan, odlazila da mu čestitam, kada sam počela da radim, kupovala sam mu sitne poklone, kojima se on svima redom hvalio. Sa obe ruke potpisujem da je od svih članova porodice uključujući i oboje svoje dece, jedino mene voleo, posle i mog Luku. To čak i nije bila neka tajna.
Deda je bio pekar. Ne, nije nažalost imao svoju pekaru, već je bio radnik u nekadašnjoj Beogradskoj pekarskoj industriji. Uvek se dešavalo da kada je trebalo da me čuva ronca kako je baš tada trebalo nešto da uradi ili ode do firme (u sred nekog godišnjeg odmora ili laganog bolovanja). Onda mu je verovatno ostatak porodice govorio – pa, povedi i Tanju, te on pored toga što mora da me čuva, dobije i zadatak da me voda po Zemunu. Sećam se tog jednog odlaska u pekaru: mene udidili sa sve haljinicom, idem pored dede i ne progovaram, jer njemu munje i gromovi iz čela svetlucaju. Dođemo u pogon, tamo čitava ekipa pekara, svi u belom i sa belom kapicom navučenom na glavu. Kible za mešenje hleba više od mene, velike i bučne, peći greju, traka izbacuje rumene hlebove, brašna posvuda, a sve do neba miriše na toplo testo. Cela smena se sjati, jer je dete došlo u pogon, podignu me da vidim kiblu, pokažu mi kako se oblikuje i peče hleb, a onda me odvedu da vidim kuda veknice putuju dugačkim trakama, sve do mesta gde bivaju složene u korpe i otpremljene dalje. I tu onda nasmejani majstori uzmu veknu sa trake, prelome je i dok se još puši od vreline , tutnu mi u ruke tek ispečeni hleb na parčetu nekakvog kartona. Krenemo deda i ja ka kući, ja grlim onaj hleb kao da su mi pekaru poklonili. Tek tri ulice dalje se dovoljno rashladio da sam mogla da ga bezbedno zagrizem…jednom, pa opet i opet. Nekako pola vrućeg hleba sam smazala sa kartona idući ulicama gornjeg Zemuna, u haljinici i musava od brašna.
Ko jednom proba hleb sa trake, taj je inficiran hlebnim virusom za ceo život. Volim hleb. Meni on čak nije potreban da ga jedem uz kuvano ili uz bilo šta slično – potpuno mogu bez hleba da jedem. Potreban mi je da se zasladim, da ulepšam obrok, da uživam u ukusu. Potreban mi je za uz raznorazne namaze. Volim da ga umesim, a naročito volim miris pečenja hleba koji se iz rerne širi celim stanom.
Stalno sam u potrazi za savršenim hlebom. Ovaj mi je trenutno omiljeni u kategoriji vekni. Oblika je tosta, beskrajno ukusan i jako fine teksture na dan pečenja. Sutradan čak dobija na izgledu i teksturi, lakše se seče u veoma pravilnu parčad, a ukus je bezmalo nepromenjen. Tog drugog dana sam ga (čak i nepotrebno, ali više zbog gušta i hrskavosti) pekla u tosteru. Treći dan – ne znam kakvog je kvaliteta, jer treći dan te dve vekne nisu dočekale…
Vekna hleba
1,5 kesica suvog kvasca (10g)
350ml tople vode
1 kašika šećera
2 kašike ulja
650g brašna
2 kašičice soli
Izmešati kvasac, toplu vodu, ulje i šećer. Postepeno dodavati brašno izmešano sa solju, sve vreme meseći električnim mikserom (dodaci za testo). Kada se umesi glatko testo, staviti ga u činiju, prekriti krpom i ostaviti na toplom mestu 1-1,5 sat da narasta.
Nakon tog vremena, testo podeliti na dva dela, pa od svakog dela napraviti pravougaonik rukama na pobrašnjenoj površni. Pravougaonik uviti u rolnu, pa svaku rolnicu staviti u pleh dimenzija 23x12cm postavljen papirom za pečenje. Ovako formirane hlebove ostaviti da narastaju 30-45 minuta. Peći ih u unapred zagrejanoj rerni na 190 stepeni 35 minuta.
Bread loaf
10g dry yeast
350ml lukewarm water
1 tablespoon of sugar
2 tablespoons of oil
650g of flour
2 teaspoons of salt
Mix yeast, hot water, oil and sugar. Gradually add flour combined with salt, mixing the dough all the time with an electric mixer (dough hook). Once the dough is smooth, place it in a bowl, cover with a cloth and leave in a warm place 1-1.5 hours to rise.
After this time, divide the dough into two parts and from each part making a rectangle with hands on the floured surface. Roll each rectangle forming a loaf then place each loaf in a 23x12cm baking pan set with baking paper. Leave these shaped buns to rise for 30-45 minutes. Bake them in a preheated oven at 190 degrees 35 minutes.
Lepa priča.
:-*
predivno 🙂
Hleb deluje tako vazdušasto i ukusno :)Obavezno pravim i to ODMAH!!! Hvala ti puno! 🙂
Draga Tanja, i onaj tvoj je božanstven, a sledeći put ću probati i ja od integralnog brašna.
I ja mogu sve da jedem bez hleba tj ne da mogu nego mi tako vise odgovara ali zato vruceg hleba i kajmaka mogu da pojedem koliko ima ili samo vrućeg hleba nije ni kajmak neophodan a volim i da omazem tanjir kad ima nesto sosasto za rucak.
Ijao, hleb i kajmak….mene za svaki slučaj na samu pomisao zaboli želudac, jer ne znam koliko bih toga mogla pojesti. I ajvar i dobar hleb…
Moj tata je bio pekar i vrlo često je vodio mamu i mene u pogon Žitostiga u Požarevcu, gde je radio, ali je umro vrlo mlad, tako da tačno znam o čemu pišeš…hleb retko jedem, ali obožavam da ga mesim, i kad pojedem parče hleba, to mora da je vruće, jer hladan me više ne privlači.
Kakav greh da onakve stvari mesite i da ne jedete. Vruć hleb je problem u najavi – to i kod najmlađih izaziva bol u želucu 🙂
Divna priča, tako topla. Pa ja i burek jedem sa hlebom 😉